Popularni naslovi

Prvi broj novih kazališnih novina Osječka pozornica HNK u Osijeku donio je, na početku sezone, na naslovnici vijest: HNK u Osijeku ima novu zvijezdu. Ponajbolji tenor mlađe generacije u Hrvatskoj Domagoj Dorotić potpisao četverogodišnji ugovor! Tako je zaživjelo jedinstveno kazališno glasilo koje, unatoč promidžbenom karakteru i internetu usprkos, pruža sliku živoga kazališnog života u tom gradu.

Domagoju Dorotiću takva čast ne mora nužno biti bezuvjetno ugodna, jer epitet valja opravdati. No njegov prelazak iz Zagrebačke opere u Osječku bezuvjetno jest dobitak za Osijek, i gubitak za Zagreb, gdje nisu imali sluha za opravdane zahtjeve mladoga tenora u pogledu uloga i zadataka koji su mu se nametali i gdje mu je trebalo sedam godina da od zborskog pjevača dođe do statusa solista. On sada ima mnogo povoljnije uvjete rada, a Zagrebačka opera cijelu je sezonu bila u tenorskoj krizi, otežanoj i ozljedom na radu, na izvedbi Ere s onoga svijeta, te dugotrajnim oporavkom još jednoga njezinog tenora, Stjepana Franetovića. Najveći dio standardnog repertoara spašavao je talijanski gost Renzo Zulian, a kada se i on razbolio, pri kraju sezone, moralo je biti otkazano nekoliko izvedbi Manon Lescaut i La Bohème. To potvrđuje staro pravilo da su u operi najvažniji pjevači i da se kadrovska politika mora voditi s najvećom pažnjom i odgovornošću.

Ovaj osvrt na proteklu sezonu počinje matematičkim problemom: koliko je zapravo premijera imala Zagrebačka opera, s obzirom na promidžbu te kuće i ono što pojam premijere doista podrazumijeva. Bilo ih je, dakle, pet: Traviata, Sicilijanska večernja, Figarov pir, Manon Lescaut i Agrippina. Iz Rijeke posuđena, i u Splitu već prikazivana produkcija Traviate, u Zagrebu je postavljena prvi put. Agrippinu su postavili i izveli studenti Muzičke akademije i drugih umjetničkih studija Zagrebačkog sveučilišta, ali je ona bila dijelom redovitog repertoara HNK-a i njegovih pretplata. Tijekom sezone pod premijeru se, zbog kojekakvih promjena u instrumentaciji, režiji i sl., pokušalo podvesti nekoliko izvedbi Verrièresove Mimi s domaćim, ali ne i kućnim pjevačima HNK-a, pa je pitanje jesmo li onda sezonu prije gledali nedovršenu predstavu, neki poluproizvod, što li? Valjda je konačno došao kraj rasipanju novca na tu besmislenu predstavu umjesto koje se moglo postaviti neko repertoarno djelo.

I druga kazališta posegnula su uglavnom za popularnim naslovima. U Splitu su postavljeni Samson i Dalila te Ernani, u Osijeku Tosca, u Rijeci Andrea Chénier i Rigoletto. Osječka opera oduševila je publiku mjuziklom Moje pjesme, moji snovi. No pravi podvig poduzela je Riječka opera premijerom Händelova Julija Cezara u Egiptu, što je bila prva izvedba neke Händelove opere u izvedbi jednoga hrvatskog opernog ansambla, i središnji događaj sezone. Zbog samog djela i njegova skladatelja, a i zbog nositeljice naslovne uloge, mezzosopranistice Diane Haller iz Rijeke koja, iz svoje matične kuće, Državne opere u Stuttgartu sve više osvaja europske pozornice upravo u tom hendlovsko-rosinijevskom koloraturnom fahu, kao jedna od dvoje-troje vodećih (mladih!) hrvatskih opernih pjevača u Europi.

Druge predstave odvijale su se više-manje u prosjeku hrvatskih opernih prilika, s nekoliko iznimnih pjevačkih ostvarenja: Lane Kos kao Elvire u splitskom Ernaniju; Kristine Kolar i Giorgia Suriana kao izvanrednih Maddalene i Gérarda u riječkom Chénieru; Adele Golac Rilović i Rebeke Lokar kao Hélène u Sicilijanskoj večernji te gostujućega poljskog tenora Michala Lehotskog kao Henrija u istom djelu; Ljubomira Puškarića kao Montforta u Sicilijanskoj večernji i Grofa u Figarovu piru. Nacionalni prvak Vitomir Marof proslavio je 30. obljetnicu umjetničkog rada, kao Germont u Traviati, i otišao u mirovinu. Sofia Ameli Gojić obilježila je 25. obljetnicu umjetničkog rada kao Jele u Ekvinociju. Novi nacionalni prvaci postali su Dubravka Šeparović Mušović i Luciano Batinić. Nacionalnoj prvakinji Ivanki Boljkovac, koja nije nikada ništa slavila, njezina Opera nije priredila proslavu 35. obljetnice umjetničkog rada.

Uglavnom ispod prosjeka nesretne su operne režije. Splitski Ernani redatelja i scenografa Giancarla del Monaca, bez scenografije, izazvao je nevjericu publike, jesu li možda na koncertnoj izvedbi? Potreba za Traviatom u zagrebačkom repertoaru donijela je čak dva uratka Janusza Kice zaredom na pozornicu HNK-a. Drugi je skandalozno plagirana režija Sicilijanske večernje Christofa Loya iz Nizozemske opere. A potpuna je katastrofa režija Manon Lescaut Dominiquea Pitoiseta.

Baš je Manon Lescaut dobar primjer kako su najvažniji pjevači. Poslije premijere, na izvedbi 19. travnja, naslovnu ulogu prvi put zapjevala je Kristina Kolar, zasjavši kao svijetla točka predstave. Oslobođena redateljevih stega, prepustila se vlastitoj osjećajnosti, muzikalnosti i emotivnom poimanju lika. Unijela je u nj mnogo topline glasom i pjevanjem, ali i decentnom, dojmljivom glumom. Potaknula je i partnera Renza Zuliana, koji se opustio, odustao od ležanja na krevetu u ariji u prvom činu, osjetivši olakšanje nakon redateljeva odlaska pa je predstava, barem u pjevačkom i glazbenom pogledu, postigla uspjeh i oduševila publiku.